Suradnja ne postoji kada su glasovi povišeni, a ljudi uzbuđeni i ljuti. Ona također ne postoji kada se ljudi povuku, postanu pasivni ili se učestalo vraćaju na prijašnje probleme. Nasuprot tome, suradnja postoji kada je prisutno poštovanje koje se očituje u slušanju, želji za razumijevanjem, prihvaćanju promjena, drugačijih gledišta, novih aktivnosti…

Suradnja škole i obitelji, odnosno učitelja i roditelja, može biti tradicionalna i partnerska. Na koji će se način ona ostvariti i odvijati, ovisi o zakonskim propisima, školskom ozračju, individualnim osobinama učitelja i sociodemografskim i psihosocijalnim obilježjima roditelja.

Istraživanja Miljević-Riđički (2009) te Pahić, Miljević-Riđički i Vizek Vidović (2010) ukazuju na to da u Hrvatskoj i dalje prevladava tradicionalan oblik suradnje, u kojemu je odgovornost za obrazovanje djece prepuštena školi. Izravnu uključenost roditelja u život škole ne očekuju ni učitelji ni roditelji. Ciljeve rada određuje škola i tek ponekad o tome obavještava roditelje. Odgojno-obrazovne planove izrađuju učitelji, kulturalne razlike često se zanemaruju, a komunikacija s roditeljima relativno je rijetka, orijentirana na pojedinačne probleme i pretežno ju inicira škola. Drugim riječima, uloga škole je dominantna.

Partnerski odnos, s druge strane, naglašava važnost suradnje učitelja i roditelja u obrazovanju i socijalizaciji djece, poštivanje kulturalnih razlika, te značajnost različitih perspektiva za stvaranje pozitivne klime za učenje. Komunikacija između dviju strana je česta, uloge su jasne i podržavajuće, a odgojni ciljevi i planovi rada zajednički određeni.

Uobičajeni oblici suradnje s roditeljima

Najuobičajeniji oblik suradnje s roditeljima u Hrvatskoj su roditeljski sastanci, na kojima se raspravljaju pitanja od interesa za sve roditelje, a mogu se organizirati i radionice na različite teme. Roditelji ne bi trebali biti pasivni primatelji informacija tijekom roditeljskih sastanaka, nego bi ih se trebalo potaknuti na aktivno sudjelovanje, razmjenu iskustava i dogovor o načinu uključivanja u život škole. Roditeljski bi sastanak trebao biti takav da potiče roditelje i na druge oblike suradnje, da uvide korist koju od toga imaju i da se u školi ugodno osjećaju. Iz tog razloga, informacijama o uspjehu, izostancima i problemima učenika kao pojedinca nije mjesto na roditeljskim sastancima.

O takvim, odnosno o osobnijim stvarima, raspravljati se može na individualnim razgovorima roditelja s učiteljem (stručnim suradnikom, ravnateljem), što je također uobičajen oblik suradnje.

Pismene poruke roditeljima također se koriste, a kao njihova prednost navodi se to da na najmanju mjeru svode mogućnost pogrešnog razumijevanja obavijesti koje učitelj želi prenijeti roditeljima. Pismene je poruke dobro koristiti, primjerice, kao oblik edukativnih materijala ili formalnih informacija za roditelje (prijepis ocjena, informacije o izletu i slično).

U privatnim i alternativnim školama, te u školama u manjim mjestima, ponekad se kao oblik suradnje koristi i posjet učitelja domu učenika. Neki od dodatnih oblika suradnje su prisustvovanje roditelja školskim svečanostima, predavanja za roditelje, ali i predavanja roditelja npr. u svrhu profesionalne orijentacije i slično.

Zašto je bitna suradnja škole i roditelja?

Važnost sudjelovanja roditelja u radu škole odavno je prepoznata, a posljednjih je nekoliko desetljeća u fokusu mnogih istraživanja. Kvalitetna suradnja škole i roditelja omogućava kontinuirano praćenje rada i razvoja učenika, pronalazak uzroka eventualnih teškoća, ukazivanje na propuste i poticanje normalnog toka razvoja. Međusobna suradnja škole i obitelji pospješuje odgoj i obrazovanje, ima pozitivan utjecaj na školski uspjeh djeteta, ali i na njegovo cjelokupno ponašanje.

Niz američkih istraživanja provedenih u razdoblju od 1969. do 1984. godine potvrdio je da sudjelovanje roditelja u aktivnostima škole pozitivno utječe na učenike i njihovo školsko postignuće te motivirajuće djeluje i na učitelje i na roditelje. Unatoč toj činjenici, ista istraživanja pokazuju da 75 posto roditelja ne koristi te mogućnosti. Istraživanje Margetić i Krapac (1992), provedeno u hrvatskim osnovnim školama, pokazalo je da je samo 22 posto stručnih suradnika svoju suradnju s roditeljima ocijenilo kao veoma dobru, dok se suradnja s učenicima, ravnateljem, učiteljima i ostalim stručnim suradnicima u većem postotku ocjenjivala veoma dobrom.

Istraživanje Marušić i sur. (2006), s druge strane, pokazuje da je vrlo visok postotak učitelja i roditelja općenito zadovoljan međusobnom suradnjom, no taj se nalaz odnosi na tradicionalne oblike suradnje – odlazak na informacije i roditeljske sastanke. Kada se u obzir uzme učestalost netradicionalnih oblika suradnje (npr. edukativne radionice ili predavanja za roditelje, roditeljsko sudjelovanje u životu škole, sudjelovanje roditelja u povezivanju škole i lokalne zajednice) i mogućnost utjecaja roditelja na donošenje odluka, zaključak je drugačiji. U istraživanju roditeljske participacije u Hrvatskoj iz 2009. godine, većina roditelja izrazila je želju za sudjelovanjem u nastavi i uključenjem u donošenje odluka, te se izjasnila da smatra kako bi škola trebala tražiti njihovo mišljenje o pitanjima koja se tiču obrazovanja njihove djece.

Dakle, ako roditelji imaju želju sudjelovati u obrazovanju njihova djeteta, te ako su dokazane prednosti koje takva suradnja ima, što koči njezino ostvarivanje? Prije navođenja smjernica kako ostvariti i održati dobru suradnju škole i roditelja, korisno je promotriti koji su mogući izvori sukoba između njih.

Izvori sukoba učitelja i roditelja

Jedan od izvora sukoba između učitelja i roditelja je, primjerice, činjenica da te dvije strane opažaju istu stvar različito. Dok jedna strana može dijete promatrati kao energično, spontano i društveno, druga ga strana može smatrati divljim i nediscipliniranim. Takve razlike u percepciji dodatno su naglašene različitim okolnostima u kojima učitelj i roditelji vide dijete. Isto dijete može biti otvoreno i brbljavo u sigurnosti svoje kuće, dok u školi ono može biti mirno i povučeno.Loše ocjene također mogu biti izvor sukoba. Dok se jedni roditelji s lošim ocjenama suočavaju konstruktivno i pokušavaju, u suradnji s učiteljem, pomoći djetetu, drugi su roditelji vrlo osjetljivi na loše ocjene i shvaćaju ih osobno, misleći – ako je dijete „loše“, znači da su i roditelji „loši“. Takvi roditelji često optužuju učitelja da nije objektivan i da ima nešto protiv njihova djeteta.

Osobnost roditelja potencijalni je izvor sukoba i u slučaju kada roditelj postane ljubomoran jer dijete previše voli ili cijeni učitelja, ili pak teško podnosi sve veću neovisnost koju dijete stječe polaskom u školu. Roditelji postaju posebice neprijateljski raspoloženi prema školi i učitelju kada su pod dojmom da se u školi uče i propagiraju moralni ili religijski stavovi s kojima se roditelji ne slažu.

Za neke roditelje odlazak u školu nije ugodan. Obično su to manje obrazovani roditelji koji nisu uspjeli završiti školu pa, i kao odrasli, zaziru od nje i od učitelja. Ako njihovo dijete ima nekakav problemi, skloni su reći: „Učinite što mislite da je najbolje. Vi ste učitelj.“ Iako to može izgledati kao nedostatak brige za dijete ili, u najmanju ruku, prebacivanje odgovornosti, takvo je ponašanje vjerojatno posljedica roditeljeve nesigurnosti. S druge strane, visokoobrazovani roditelji se ponekad prema učitelju odnose podcjenjivački jer misle da su stručniji i sposobniji od njega.

No, izvori sukoba nisu vezani isključivo uz roditelje. I učitelji su samo ljudi, s vrlinama i manama. Neki možda imaju svoje miljenike ili su nepravedni prema drugim učenicima. Otvoreni sukob roditelja s učiteljem vjerojatno neće biti koristan u takvoj situaciji. Miran razgovor i molba za pomoć prije će donijeti rezultat – većini učitelja stalo je do učenika i spremni su pomoći.

Što učitelj može učiniti kako bi razvio kvalitetnu suradnju?

Vizek Vidović i sur. (2003) navode niz praktičnih savjeta učiteljima kako povećati mogućnost kvalitetne suradnje. Primjerice, komunikaciju s roditeljima trebalo bi uspostaviti na samom početku školske godine, a ne onda kada se pojavi neki problem. Ostvarenu komunikaciju potrebno je održavati tijekom cijele školske godine kroz različite oblike, pa i neformalne kontakte. Roditeljima pri tome ne treba govoriti samo loše stvari u vezi njihova djeteta, nego  spomenuti i one pozitivne. Roditelji će tako lakše prihvatiti negativne stvari, a uz to je manja vjerojatnost da će se osjećati loše, postati ljuti ili čak agresivni.

Učitelj bi također trebao što bolje upoznati obitelj svakog učenika – kroz razgovor s roditeljima, učenikom, zadavanjem učeniku zadatka pisanja sastava o toj temi i slično. Nakon upoznavanja roditelja, učitelj bi trebao razmisliti ili pitati roditelja na koji ga način može uključiti u život i rad škole. Roditelj, ovisno o svojim interesima, hobijima ili mogućnostima, može biti pratnja na izletu, sudjelovati na nastavi kao razredni pomagač, držati radionice u školi ili pomoći u uređenju škole i školskog okoliša.

Kako se ophoditi s „teškim“ roditeljima?

S većinom je roditelja moguće uspješno surađivati, no postoje i roditelji koji nisu objektivni kada se radi o njihovom djetetu – takozvani teški roditelji. Brdar i Rijavec (1998) navode nekoliko tipova takvih roditelja. „Agresivac“ je roditelj koji, kada dijete učini nešto problematično, bijesan dojuri u školu, odbija razgovor o problemu i potrebno ga je spriječiti da na licu mjesta ne istuče dijete. „Tužibaba“ je roditelj čije dijete je problematično, no roditelj ignorira poruke učitelja i naposljetku se žali ravnatelju da učitelj ima nešto protiv njegova djeteta. „Pacijent“ je roditelj koji ne želi razgovarati o postojećim problemima djeteta, već o svojim problemima.

Neovisno o tome pripada li „težak“ roditelj nekom od navedenih ili preostalih tipova, u ophođenju s njim korisno je prvenstveno ostati miran i ne dati se uvući u prepirku. Također je dobro naučiti slušati kako bi se prepoznalo što roditelja zapravo muči. Uzrok mnogih nesporazuma je u dojmu roditelja kako ih se uopće ne čuje.

Prije upuštanja u bilo kakve rasprave, dobro je unaprijed si razjasniti razloge svojeg ponašanja i planiranih budućih akcija. Bude li roditeljima posve jasno učiteljevo gledište, bit će manje teški. Nakon što je jedan problem riješen, na njega se više ne treba vraćati. Na rješavanje novog problema ne bi trebali utjecati stari propusti. O problemima je također korisno misliti i govoriti u terminima situacije, a ne nečijih nepoželjnih osobina.

Što roditelji mogu učiniti?

Za suradnju su potrebne dvije aktivne strane. Iako je velik dio odgovornosti za iniciranje suradnje na školi, roditelji trebaju i sami prilaziti učiteljima i ravnatelju, poticati dijalog, razmjenu ideja i strategija za sudjelovanje. Zanimanje i istinska volja da se učiteljima pomogne u razvoju potencijala djeteta bit će prepoznato i cijenjeno.

U rijetkim se situacijama može dogoditi da je učitelj čovjek s kojim se ne može razgovarati. U tom slučaju, roditelj može poduzeti nekoliko akcija, od kojih svaka ima pozitivne i negativne posljedice. Primjerice, roditelj se može žaliti školskim vlastima i tražiti da taj učitelj više ne radi s djecom, može promijeniti školu, tražiti od djeteta da se prilagodi ili tražiti pomoć školskog psihologa kao posrednika u sukobu. Ipak, u većini slučajeva učitelj je suradnik, a ne neprijatelj roditelju.

Misao vodilja

Temelj zdravog sustava odgoja i obrazovanja je uključivanje roditelja u obrazovne akcije. Škola koja je usmjerena na dijete vidi roditelje kao svoje najvažnije partnere jer su oni ti koji najbolje poznaju svoje dijete. Učitelji, dakle, trebaju uvažavati roditelje, kao što roditelji trebaju uvažavati njih. Njihove su uloge u odgoju i obrazovanju djeteta različite, ali komplementarne. Uzajamno poštovanje, dijeljenje informacija, osjećaja i vještina, dogovaranje i zajedničko odlučivanje, nužno je kako bi se ispunila odgovornost za razvitak djeteta. Treba imati na umu da je za postizanje navedenog potrebno vrijeme i trud uključenih. Međutim, kada se u obzir uzmu brojne prednosti koje dobra suradnja ima za obje strane, ali – još važnije – za samo dijete, to je mala cijena koju treba platiti.

Izvor: Maja Galić, www.istrazime.com

Danas ima mnogo digitalnih alata koji nude mogućnost poticanja učenika na kreativnost, izražavanje mišljenja te proširuju polje i vremenski okvir u kojem se događa učenje.

Evo liste alata koje morate isprobati u 2018. Svaki od njih nudi brojne prilike za kreativnost, povezivanje i uključivanje u autentičnije iskustvo učenja.

■ PROMICANJE POVEZANOSTI UČENIKA ■

1) Edmodo  

Virtualni prostor za učenje gdje učitelji, u sigurnom okruženju za učenje, mogu postaviti digitalnu učionicu sa svim izvorima koji su im potrebni. Edmodo se može koristiti za ocjenjivanje i integrirati se s Microsoft Officeom i Googleom te time olakšati dijeljenje datoteka s učenicima. Učenici su se oslonili na Edmodo kako bi se u svom učenju temeljenom na projektu povezali s vršnjacima iz Argentine, Meksika i Španjolske i učili na način koji knjige, videosnimke ili tradicionalna nastava ne mogu pružiti.

2) Flipgrid

O alatu za komunikaciju putem videa najviše se govorilo u protekloj godini nakon što su uvedene nove funkcije koje su još više pojednostavile i učinile dijeljenje ideja među učenicima još zabavnijim. Učenici mogu snimiti odgovor u trajanju do pet minuta, dodavati emotikone fotografijama i putem mrežnoga koda vrlo brzo pristupiti koordinatnoj mreži grafike. To je sjajan alat koji pomaže učenicima da steknu samopouzdanje i osjećaju se ugodnije dijeleći svoje ideje i potičući znatiželju vršnjaka.  

3) Padlet

Padlet je virtualni zid, omiljen u našoj učionici. Učenici kreiraju digitalnu mapu učitavajući datoteke i linkove, izvore za učenje temeljene na projektu ili održavaju rasprave s vršnjacima u učionicama diljem svijeta. Drugi su popularni načini za korištenje Padleta postavljanje pitanja, objavljivanje domaće zadaće ili se može koristiti kao razredna internetska stranica. Možete „lajkati”, „ocjenjivati”, „glasati” za objavu i izravno premještati objave na drugi zid.

4) Recap

Besplatan alat za videokomunikaciju koji se može integrirati s alatima kao što su Edmodo, Canvas, Schoology, Google Classroom i Blackboard, što ga čini vrlo jednostavnim za brzu implementaciju. Učiteljima i učenicima pruža vrlo ugodan način za postavljanje pitanja smještajući ih u „red”. Učenici mogu postaviti pitanje i dobiti povratnu informaciju u sigurnom, moderiranom okruženju.

■ ALATI ZA UKLJUČIVANJE UČENIKA U PROCES UČENJA ■

5) Quizlet Live

Quizlet Live zabavan je način za poticanje suradnje među učenicima igranjem timske igre koja koristi komplet Quizletovih kartica za učenje. Učitelji odabiru komplet kartica, pokreću igru uživo dajući učenicima kod za pridruživanje, a učenici su podijeljeni u timove. Da biste igrali trebate najmanje četiri igrača i komplet kartica od najmanje 12 jedinstvenih pojmova. Samo jedan član tima ima točan odgovor, a krivi odgovor vraća rezultat tima na nulu.

6) Quizizz

Quizziz je pokrenuo neke nove funkcije kao što je povezivanje s Edmodom i Google Clasroomom, što olakšava dijeljenje i dodjeljivanje igara te pregledavanje rezultata. Igrajući uživo učenici mogu pratiti trenutačni rezultat razreda sa svakim odgovorom. U knjižnici je dostupno tisuće igara što vam može olakšati početak ili kreiranje vlastite igre.

7) Kahoot!

Učitelji davanjem koda učeniku mogu dodijeliti „izazov”, što je zabavan način vježbanja. Novi „generator nadimka” kreira zabavna korisnička imena poput „Misteriozni Panda” ili „Fantastični šišmiš”. To definitivno štedi vrijeme, bolje je od čekanja učenika da smisle vlastito „kreativno” ime.

8) Kidblog

Pisanje bloga vrlo je korisno, jer pomaže učeniku da se izrazi i započne stvarati svoju online prisutnost. Učitelji na različite načine mogu poticati pisanje, ne samo kako bi ocjenjivali učenikovo svladavanje gradiva, već i poticali kreativnost, komunikaciju, suradnju, vještine digitalnoga građanstva. Učitelji čak mogu upotrijebiti dvije ili više aplikacije ili alata kako bi ispunili zadatak tako što će jednostavno ugraditi druge tehnološke alate u platformu poput Bunceea, Flipgrida i prenositi dokumente izravno s Google Drivea.

■ KREATIVNOST, OCJENJIVANJE, INTERAKTIVNE LEKCIJE I VIŠE ■

9) Buncee

Svestrani alat za prezentaciju i ocjenjivanje, odličan je za izradu multimedijskih projekata punih animacija, grafike, audiozapisa i videozapisa. Odaberite tisuće predložaka, pozadina, animacija i druge grafike kako biste stvorili pozivnice, znakove u učionici i jedinstveni Buncee za bilo koju svrhu. Buncee omogućuje svakom učeniku da pronađe točno ono što mu je potrebno kako bi unaprijedio projekt i istaknuo svoju kreativnost.

10) Formative

Interaktivni alat za stvaranje formativnih procjena. Učenici uživaju u korištenju Formativea, jer brzo primaju povratne informacije, mogu „pokazati” svoj rad i napredovati vlastitim tempom. Učitelji mogu kreirati Formative različitim tipovima pitanja, sadržajem i učitavanjem novih ili mijenjanjem postojećih datoteka. Pokušajte zadati učenicima da kreiraju vlastiti Formative kao način personaliziranije i autentičnije vježbe.

■ POTICAJNO UČENJE, KODIRANJE I RJEŠAVANJE PROBLEMA ■

11) Nearpod

Nearpod i dalje uvodi promjene u našu učionicu. Nudi mnogo opcija prezentacije materijala kao i ocjenjivanja učenika u raznim aktivnostima. Prilika da urone u virtualne izlete i istražuju razna mjesta diljem svijeta ima golemu vrijednost za učenike. Učitelji mogu brzo kreirati interaktivne lekcije koje uključuju različite formate pitanja, mogućnost učitavanja sadržaja, BBC lekcije, PhET simulacije, čak i Gifove! Nearpod je integriran s Google Clasroomom i Canvasom i odnedavno s Remindom. Nearpod je također dodao 27 „Sveučilišnih turneja” – sjajan način za doživljavanje različitih škola virtualnim uranjanjem u kampus.

12) CoSpacesEDU

CoSpacesEDU pruža učenicima mogućnost ne samo da kreiraju vlastite „prostore”, već i da se snalaze u prostorima koje su kreirali njihovi vršnjaci. Istraživanje virtualne stvarnosti i rješavanje problema učenjem kodiranja koristeći Blockly pruža učenicima autentično iskustvo učenja, kreiranja i rješavanja problema. Galerija je prepuna primjera koji će vam pomoći da započnete s idejama za vašu učionicu. Koristite CoSpaces kako biste zadali učenicima da prezentiraju znanstveni koncept, izvješće o pročitanoj knjizi ili kreirali scenu prezentacije bilo čega iz bilo kojeg predmeta. Radi se o kreativnosti, mašti, inovaciji, kritičnom mišljenju i još mnogo toga u samo jednom alatu.

■ I NA KRAJU ■

To je samo 12 od mnogih obrazovnih alata dostupnih online. Prije njihove upotrebe u učionici najvažnije je pitanje: „Zašto?”. Iako je ovih 12 alata korisno u mojoj učionici, to ne mora biti slučaj u vašoj učionici, ali vrijedi probati. Razmislite o alatima koje trenutačno koristite kako biste pojačali ili olakšali učenje. Koji od njih mijenja što, kako i gdje učenici uče?

Savjetujem vam da za početak odaberete jedan od ovih alata, zamolite učenike za povratnu informaciju i planirate daljnje korake.

http://e-laboratorij.carnet.hr/korisni-portali-i-alati-kao-dodaci-nastavi/

https://tesla.carnet.hr/course/index.php?categoryid=1

Poštovane kolegice i kolege,

U privitku možete preuzeti pedagošku  dokumentaciju za početak školske godine 2018./2019. :

1. Obrazac za individualni plan i program permanentnog usavršavanja
2. Plan rada sata razrednika
3. Plan rada razrednog odjela
4. Planiranje preventivnih aktivnosti u razredu( za razrednike)
5. Obrazac za Individualizirani odgojno-obrazovni program (IOOP)

http://idem-u-tvoje-cipele.sos-dsh.hr/za-nastavnike/?utm_source=facebook&utm_medium=ad&utm_campaign=supernastavnik

Mala su djeca nevjerojatna: ostave nas bez daha svojim svojom znatiželjom, kreativnošću, dubokom uživljenošću na ono što rade, unutarnjom motivacijom, neočekivano lucidnim komentarima…

… načinima na koje razumijevaju svijet oko sebe, rješavaju probleme, uče iz svega što ih okružuje... A onda krenu u školu i sve te sjajne osobine kao da odjednom nestanu. Kako to da se iznimno bistro dijete u školi odjednom „zaglupi“ i roditelji moraju s njim ponovno u prvi razred?

Krenimo redom. Kako malo dijete uči govoriti? Ne, nemojte se zaletjeti pa reći da uči tako što čuje riječ, pa je ponovi. Time se ne objašnjava kako to da je malo dijete u stanju odabrati i povezati riječi u savršeno ispravnu gramatičku strukturu rečenice koju nikad prije nije čulo. Govor počinje u trenutku kad dijete samo shvati algoritam rečenice. Prva osviještena rečenica koju je dijete reklo je, na primjer: „Bu.“ To što „bu“ za nas nije rečenica i nema nikakvoga značenja, ne znači da je tako i za dijete: ono time „bu“ nekoga doziva, nešto traži, nešto odbija, izražava neko svoje raspoloženje. Prvi algoritam koji dijete samo shvati jest da kad želi razgovarati kao što to čine odrasli, mora naučiti pokrenuti govorne organe i proizvesti neke točno određene zvukove. Onda samo shvati algoritam nizanja tih zvukova u male strukture – riječi, pa nizanje tih malih struktura u veće - rečenice. Pa počne samo razumijevati algoritme upitnih rečenica, izjavnih, niječnih... Progovori rečenicama u trenutku kad strukture do kojih je samo došlo (algoritme) počinje popunjavati kombiniranjem riječi koje je naučilo oponašanjem.

Recimo da ste dijete i da ne znate glagoljicu. Biste li ipak mogli riješiti ovaj zadatak?

Roditelji školskoga djeteta odmah bi se pobunili kad bi vidjeli takav zadatak. Možda bi čak učiteljicu prijavili pučkoj pravobraniteljici zbog zlostavljanja.  Školsko dijete zabrinuto za ocjene na ispitu smjesta bi graknulo: Ne možete nam dati taj zadatak! To još nismo učili!

A da bi se riješilo takav zadatak, uopće NIJE POTREBNO znati glagoljicu, potrebno je shvatiti algoritam. Dakle, učiniti isto ono što su bebe činile kad su učile govoriti. Neka će ga predškoska djeca odmah shvatiti sama, nekoj ćemo samo malo pripomoći pričom  da se u ona četiri kratka retka skrila jedna slika iz gornjeg, dugačkog retka. Tu sliku treba pronaći i zaokružiti crni znak ispred nje.

Predškolac koji ne zna slova, a odlučio je riješiti ovaj zadatak sposoban je zapaziti da:

• u dugačkom retku ima puno malih sličica (slova) koje su primaknute jedne drugima (riječi) i da su skupine takvih sličica malo odmaknute drugih skupina
• u kratkim retcima ima samo jedna skupina sličica (riječ)
•  u kratkim retcima nema ni jedne skupine sličica (riječi) koja izgleda kao prva u dugačkom redu... ni kao druga...
• svi kratki retci počinju ili sličicom koja podsjeća na pticu ili sličicom koja podsjeća na  komadić češlja
• u drugom kratkom retku ponavlja se predzadnja skupina sličica (riječ)  iz dugačkog retka
• u drugim kratkim retcima se ne nalazi nijedna druga skupina iz dugačkog retka
• je skupina iz drugoga retka po nečemu važnija od drugih i da je vjerojatno to rješenje zadatka.

Za rješavanje toga zadatka, dakle, nije trebalo ZNATI i ponavljati zapamćeno, trebalo je samo zapažati, razmišljati i uočiti algoritam. Mi zapravo vrijeđamo djecu kad ne vjerujemo da su za to sposobna.  Suvremeni francuski filozof Jacques Rancière u knjizi Učitelj neznalica kaže da svaki put kad tumačimo nešto što je učenik mogao shvatiti i bez našega tumačenja, zapravo učeniku šaljemo poruku da ga smatramo nesposobnim. Vrijeđamo ga. Potcjenjujemo njegovu pamet. Režemo mu krila i dizajniramo ga prema svojim skromnim očekivanjima.

Kad učenika smatramo nesposobnim, onda onaj gornji zadatak izgleda ovako

Pročitaj što se sve nalazi na slici.

Zaokruži slovo ispred riječi na kojoj se nalazi nešto iz niza riječi.

Niz riječi: miš, kiša, štap, šuma, šal

a) kapa

b) šuma

c) koš

d) šiba

Zamislite svoje pametno dijete, svoga prvašića koji već zna nabrojiti planete Sunčeva sustava, koji je prije vas shvatio neke funkcionalnosti vašeg pametnog telefona,  koji na engleskom zna pjevati svoje omiljene pjesmice iz crtića... kad dobije zadatak koji ne očekuje od njega da promišlja i otkriva, nego samo da učini ono što mu je rečeno. Ako dovoljno uporno nastavimo s takvim uvredljivim tipovima zadataka, sasvim je sigurno da ćemo ga nakon nekog vremena uspješno odučiti od promišljanja, otkrivanja i radosti koju je pritom osjećalo. Odučit ćemo ga od prirodnog načina učenja i naučiti da pamti riječi i sadržaje umjesto da proniče u njih i otkriva algoritme. Dakle: prvo ćemo ga zaglupiti (ne vjerujući da je sposoban samostalno razmišljati), a onda ćemo mu dati mikročipove da nauči kodirati kako bi naučilo razmišljati u algoritmima! Tko je tu lud?

Kako bebe uče hodati? Pužu, pa pokušaju ustati, pa padnu, pa ponovno pokušaju ustati, pa padnu... Jesmo li djetetu nakon pedesetog ili stotog pokušaja rekli da nema dara za hodanje i da je bolje da odustane? Jesmo li za njega u jaslicama tražili prilagođeni program za puzavce? Jesmo li ga kljukali tabletama zbog poremećaja u hodanju? Zašto nismo? Zato što smo vjerovali da je to sposobno samo naučiti. Zašto smo u to prestali vjerovati?

U utorak, 6. ožujka 2018. godine, Karolina Brleković, prof. savjetnik, održat će u 10 sati deveti webinar u sklopu kurikularne reforme. Tema je predavanja „Digitalno-obrazovni sadržaji (Matematika 2)“. Webinar će se moći uživo pratiti u virtualnoj učionici MZO-a.

Snimka će predavanja biti dostupna svima zainteresiranima na posebnome kanalu Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Za dobivanje potvrda o sudjelovanju na webinaru potrebno je prijaviti se u sustav EMA.

O webinaru

Kako bi se potaknula primjena IKT-a kojom će se unaprijediti proces učenja i poučavanja, u pilot-projektu e-Škole razvili su se digitalni obrazovni sadržaji za učenike i nastavnike prirodoslovnih predmeta (Kemije, Biologije, Fizike) i Matematike u 7. i 8. razredima osnovne škole te 1. i 2. razredima gimnazija. Sadržaji pokrivaju cjelovito gradivo za pojedini predmet i razred prema nastavnome planu i programu, a izrađeni su modularno tako da nekoliko modula pokriva program pojedinoga razreda. Korištenjem digitalnih obrazovnih sadržaja nastavnik ima mogućnost pripreme i organizacije nastave na fleksibilan, kreativan i inovativan način u skladu s potrebama i mogućnostima učenika koje poučava. U kombinaciji s korištenjem obrazovnih tehnologija, opreme i programske podrške (eng. Software), digitalni obrazovni sadržaji omogućuju primjenu suvremenih metoda učenja i poučavanja, učenja usmjerenog na učenika, autonomiju nastavnika u odabiru metoda i strategija za postizanje ishoda učenja i fleksibilniju strukturu nastavnoga sata.

Svaki se modul može preuzeti i koristiti samostalno, a uz svaki je modul izrađen i pripadajući metodološki Priručnik za nastavnike za primjenu sadržaja u nastavi. U svakom su priručniku dane  smjernice i sadržaji za rad s učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Dosad izrađeni digitalni obrazovni sadržaji dostupni su u Edutoriju, a može im se pristupiti preko sljedeće poveznice: https://edutorij.e-skole.hr/share/page/dos-eskole.

Vijest je prenesena s mrežnih stranica Ministarstva znanosti i obrazovanja.